Prošlu srijedu (21/11) sam išao na jednodnevni izlet u Leeds, grad na „polu“sjeveru Engleske. Zašto „polu“? Jednostavno što nije pravi sjever Engleske, poput Newacstle, nije toliko daleko, a ipak nije toliko blizu na jugu. Razlog putovanja je bio jednodnevni izlet, čisto iz znatiželje, po preporuci prijatelja.

Krenuo sam rano ujutro. Kako živim u Essexu, bilo je logično uzeti vlak za Peterborough preko Cambridgea, naravno sa početnom stanicom na Stanstedu. I tako oko 7.25, sunce tek izašlo vozim se kroz Essex, pa na sjever. Oko Cambridga je dosta high-tech „tvornica“. Zapravo to izgleda vise kao neka hrpa modernih instituta, koja nema veze s onim klasičnim, crnim zadimljenim tvornicama. Kada smo prošli Cambridge, prava Engleska ravnica. Ravnije od ravne ploče. I hrpa vjetroelektrana. U daljini, pored pruge, ma svugdje.

Oko 9 sati sam došao u Peterborough, grad na pedesetak kilometara od Cambridgea gdje sam trebao presjesti na vlak za Leeds. I ovdje slijedi zanimljiva situacija. Kako sam bio gladan, odlučio sam kupiti sendivč i barem se malo zasititi. Sendvič fin, dobro pasao, ja sretan. Nakon pojedenog sendivča prirodni slijed događaja bi bio baciti ambalažu. Pogled lijevo, pogled desno, nema koša za smeće. Ovako nešto bih očekivao u Hrvatskoj, ali u Engleskoj ne. Ništa, odlučim se prošetati gore-dolje po peronu da nađem koš. Kada ono nema. Naiđem na zaposlenika stanice i pitam ga gdje je koš za smeće. Odgovor je bio: „Nema ga.“
„Čekajte, zar na cijelom peronu nema?“
„Ne, nema ih uopće. Sigurnosni razlozi.“
„Ne razumijem, zašto?“
„Zbog terorista. Ova stanica je bila zatvarana par puta u prošlosti zbog terorističkih prijetnji.“
„I što, ja moram vući ovaj komad plastike sa sobom?“
„Nažalost, da.“
„Štogod, hvala!“

I prvo si pomislim: pa kvragu teroristi, baš ste „pain in the a.ss“. Svaka vam čast, bome ste iritantni. I baš me iznenadila ta cijela situacija s teroristima. Što izvode, zar ne vide da nikome nije stalo do njih. Naravno, prvo sam pomislio na bliskoistočne ekstremiste, Al-Quaida i njima slične dosadnjakoviče. Naravno, svatko bi pomislio. No kasnije sam saznao da se radi od IRA-i. Prije su imali običaj stavljati bombe u koševe za smeće na željezničkim stanicama. Zato su ih (koševe za smeće) maknuli sa gotovo svih željezničkih stanica u Engleskoj. Pretpostavljam da ih još ima u Škotskoj i valjda Sjevernoj Irskoj. Jer što bi IRA radila u Škotskoj?

Prema Leedsu sam se vozio GNER-om (ili Great North Eastern Railway) što se čita poput „ĐiNiaR“. Vlak je bio mrak. Naime, pri put u životu sam vidio željezničke stjuardese koje otvoraju vrata prvog razreda, pozdravljaju putnike koji odlaze i dolaze. Ja, običan smrtnik vozio sam se u standardnoj klasi. Vagon iznutra imao je neki stari ugođaj. Vidi se da je vagon star 20-ak godina, ali je super opremljen: Internet, utičnica za laptop. I što je najvažnije, vlak juri prosječnom brzinom od 120 km/h! I točan ko urica. Ako je kasnio, onda je kasnio maximalno 2 minute. Svaka čast britanskim željeznicama, osim na cijeni, tu su malo oho-ho (600 kuna povratna karta, not good, not good at all)!

Leeds, grad skoro pa dvaput manji od Zagreba, ali jednako živ i raznolik. Zapravo raznolikiji što se tiče ljudi. Jednu osrednju gotičku crkvu pretvorili su u birc/klub. Ali pored te crkve/kluba je prava crkva, tako da subota navečer možete biti griještiti u klubu i odmah u nedjelju ujutro iskupiti se za grijehe počinjene večer prije. Praktično, nema što. Posjetio sam i sveučilište, onako iz znatiželje. Manje je nego zagrebačko (oko 30 000 dodiplomskih, Zagreb oko 50 000). Ali zato izgleda ogromno. Kako je campus-based, zgrade su enormne, svi fakulteti i odjeli su smjesteni na tom kampusu, ogromna kongresna hala i par zgrada studentskih domova. I hrpa studenata na jednom mjestu. E to se zove kampus, a ne, khm, Borongaj sa samo tri manja fakulteta. Naravno, Borongaj će biti hrvatski Harvard, samo ne znam kako. Ono što Harvard čini Harvardom je kvaliteta obrazovanja, a ne zgrada.

Bilo je očito kako je taj dan bila utakmica Hrv-Eng. Gotovo svi bircevi su imali istaknutu englesku zastavu. Naravno, nigdje hrvatske. Negdje oko pola 5 sam krenuo nazad. Put neću prepričavati iz razloga što sam presjedao 5 puta i malo mi je prisjelo. Vožnja je bila ok, ali kad skoro svaku stanicu moraš presjedati, trčati na drugi peron, misliti hoćeš li stići ili ne, lagano dosadi. Samo jedna stvar mi nije bila previše jasna: Britanci. Vozio sam se u drugom razredu i imao osjećaj da je prvi razred. Zašto? Pa hrpa businessmena. Jedini ja u cijelom vagonu bio u casualu. Sad pitam se ja, jesu li oni dovoljno ludi da svaki dan putuju 2 h 15 minuta od Londona do Leedsa i isto toliko nazad na posao (udaljenost ekvivalent Zagreb-Split, usporedite vrijeme vožnje!), ili se to meni čini. Ali mislim da jesu, jer u to doba kada sam ja putovao karte su skuplje zbog commuters-a.

Još jedna stvar kod britanskih željeznica (tako da možete usporediti s hrvatskima), iako su privatizirane i postoje različiti operateri, karte za vlak su iste. Na primjer: karta Peterborough Leeds se sastoji od dvije karte: jedna je karta za smjer koja zapravo kaže da je karta plaćena i da mogu bilo kojom rutom od Peterborougha do Leedsa, a druga je karta, istih dimenzija, istog izgleda i s istim informacija, karta/rezervacija sjedala. Provratni dio karte: Leeds – Peterborough sastojio se od 4 karte: jedna za čitav smjer Leeds – Peterborough, a ostale tri za rezervacije sjedala i presjedanja. Plus toga, postoji opcija „Open Return“ što je povratna karta koja mi dopušta bilo kojom rutom doći do cilja, iako ponekad ima opciju „Not London“. Znači, propustite prvi vlak, slobodno možete uskočiti na drugi, ili kombinirati kako god hoćete. Praktično, nema što.

Bio je ovo dugi opis jednodnevnog izleta, ikao se više ćini da je opis fasinancije britanskih željeznica (a što mogu kada su tako dobre: od Zagreba do Splita sumnjam da bih išao vlakom...). Slike su u fotoalbumu.

Prosli cetvrtak smo isli na izlet u London. Povod je bio odlazak na show jednog komicara. Na dvadesetak kilometara od Londona vozeci se po M11 mogao se vidjeti Canary Wharf sa svojim One Canada Square, HSBC Tower i ostalim tornjevima. Slijedila je voznja prema Blackwall Tunel, istocnom Londonu (Hackney) kroz Whitechapel (prolazak pored Gherkina), voznja do uz Temzu s pogledom na Tower of London, Tate Modern, London Eye, da bi konacno dosli pored Leicester Square.

Isli smo gledati Frankie Boyle. Prije predstave smo imali sat vremena slobodno, te smo odlucili otici negdje sjesti. A kad ono skupo. Odemo u neki “italian restaurant” wannabe slasticarnu. Zapravo udjete unutra i nije vam jasno zeli li to mjesto biti restoran, slasticarna, ili malo bolja birtija. Cijene – visoke. Reci cu samo da sam kavu i kolac platio 60 kuna! Nas sestero koliko nas je bilo napravilo je racun oko 37 funti. I naravno, konobarica nam je zaracunala i uslugu za koju na meniju pise da nije obvezno platiti. Ali neka, oderala nas ona za jos nekih 4 funte. Tako da za jedan izlazak u neki ni vrit-ni mimo restoran/slasticarnu nas sest potrosilo 400 kuna. A niti se najeli, niti se napili.
Ali dobro, ne izlazim cesto pa nek’ mi bude. Show je bio dobar. Malo je humor bio brutalan, ali takvi su Skoti. Frankie je naravno pricao sa publikom. Pita on nekoga iz publike: “Sto si ti?” Ovaj odgovara: “odnedavno profesor tjelesnog u skoli”. Frankie mu vraca “znaci pedofil u usponu?!”

Bilo je jos takvih viceva na racun publike, pogotovo kada je saznao da su u prvom redu racunovodje. Slijedilo je nesto poput: “Koja ste vi jadna i dosadna hrpa luzera”.

Bilo je i aktualnih, malo preostrih viceva. Nesto u stilu: “Sve je dobro ispalo za princa Charlesa jer Camilla (Parker Bowles) izgleda kao princesa Diana da je prezivjela nesrecu.

Malo okrutan smisao za humor, ali takav je on. Plus toga, Skot je pa je sve malo ostro…

p.s. Slika nema, fotic nisam htio nositi. Slova sa kvacicama nema jer mi je komp na popravku.

Bez brige, ono što se traži je biti u mogućnosti komunicirati i dovoljno dobro funkcionirati na engleskom jeziku. Ne moraš znati kako se kažu svi kemijski elementi na engleskom i sve pojmove iz fizike, to se sve da naučiti. A da ti budem iskren, test je dosta lagan…

Rhaego,
Škola u Velikoj Britaniji funkcionira drugačije nego ovdje. Možeš pogledati po arhivi, već sam pisao o tome. Ali ukratko ću ponoviti. Ako radiš A-Levels (the british stuff) u trećem i četvrtom srednje, onda imaš četiri, tj. tri predmeta koja radiš po izboru. Ali ne radiš manje nego u hrvatskoj, već više. Recimo u jednoj godini se može obraditi količina gradiva koja se obradi u 3 godine srednje škole u Hrvatskoj…

Ako radiš IB (International Baccalaurate – međunarodna diploma) što je međunarodni obrazovni sustav, izmišljen u Ženevi (ne da mi se u detalje), onda imaš 6 predmeta. Ja radim A-Levels i čine mi se puno bolji jer se možeš više koncentrirati na predmete koji te zanimaju.

femme40,
Samostalnost na koju se priviknemo je velika. Evo, baš prije par dana mi je netko pričao o jednoj curi koja je otišla u SAD na godinu dana sa starcima, i kako smo mi (ona i ja) sigurno veoma samostalni. Na što sam ja rekao toj osobi da se razina samostalnosti te cure i mene ne može mjeriti. Zašto? Prvo, ta cura je otišla sa roditeljima u SAD. Svi stipendisti idu u boarding schools i nemaju roditelje, braće, sestre, ujne, tete da idu s njima. Naglasak je na tome da se naučimo brinuti o sebi, imamo puno podrške iz škole, te uvijek možemo naći nekoga ako nam treba pomoć.

Drugo, ta cura je bila okružena Hrvatima, pa makar to samo bila njena obitelj. Stipendisti idu u škole u kojima su oni jedini iz Hrvatske. Drugačije je ako ti možeš s nekim pričati svoj jezik, ili si ti jedina osoba koja može pričati taj svoj jezik pa si prisiljen pričati engleski. Naravno, čovjek se brže privikne novoj okolini i ljudima ako stalno priča jezik te okoline (engleski). Ne želim reći da ta cura nije se ništa osamostalila, ali vjerujem da nije do to mjere kao stipendisti na ovom programu razmjene.

femme40, znam da sam malo otišao u stranu odgovarajući na tvoj komentar, ali čisto zbog toga što sam nešto reći o samostalnosti…

Hvala svima na komentarima, i nadam se da će ih biti još!